Historija Manijaka

manijaci1

Najvatreniji navijači FK "Željezničar", poznati kao Manijaci, spadaju u sami vrh navijačkih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose još iz bivše drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa "Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogrešno smatrati da je to početak vatrenog navijanja na Grbavici.

U šampionskoj sezoni, "Želje", 1971/72, navijači su svoj klub pratili širom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noć su po gradu kružili automobili okićeni zastavama, uz neizbježno sviranje svim raspoloživim sredstvima (trube, automobilske sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, došlo je do smjene generacija u ekipi pa je "Željo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada navijači nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu bio je blizu 10.000 gledalaca što je bio pravi presedan i nešto što još nije bilo viđeno na ovim prostorima.

Manijaci

U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad južne tribine (tada jos nije bio dograđen gornji dio juga na kome se "Manijaci" danas nalaze). Po povratku u društvo najboljih, postepeno je stvaran jak tim, a 1981. "Željo" je stigao do finala kupa gdje je igrao protiv Veleža iz Mostara. Utakmica je privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveća posjeta na jednoj finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda). Više hiljada navijača plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se na istočnoj tribini stadiona ("Veležovi" su bili na zapadu). Uprkos gromoglasnoj podrsci "Željo" je nažalost izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Željezničar".

manijaci3

U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od ove današnje (inače je navijački trend u to vrijeme izgledao malo drugačije). Cijenile su se zastave na kopljima (na Grbavici je tada kao najveća slovila ona plavobijela na kojoj je bila nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Željin voz"), a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih guma, te čegrtaljke, zvona, pištalljke. Navijalo se na svim utakmicama, a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike četvorke", "Veležom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovođena do usijanja, a običaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijača kroz grad do Baščarsije, gdje se sve završavalo pred jednom slastičarnom čiji je vlasnik bio vatreni navijač komšija sa Koševa.

Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0 za "Želju") na celu kolone je išao transparent na koji je postavljena ranije postavljena i odštampana šaljiva smrtovnica posvećena bordo timu.

Najsvijetliji trenuci su doživljeni u sezoni 1984/85 kada je tim sa Grbavice uspješno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada viđani transparenti navijača van Sarajeva, iz sredine gdje je "Željo" tradicionalno imao veliku podršku (Konjic, Travnik, Kiseljak, mala Gornja Doboštica kod Lukavca, a podrška je pružana i od strane uprave, igrača i navijača od NK "Urania" iz Baške Vode). Inače "Željo" je uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci, Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko pedesetak "Manijaka". Navijači "Želje" su među prvima u bivšoj državi imali I svoje pjesme - "Pjesma Željinih navijača" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake utakmice na Grbavici, te "Željo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj Štampa".

manijaci6  

U drugoj polovini osamdesetih dolazi do veće organizacije najvatrenijih navijača, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te još nekoliko manjih grupa ali svi oni sacinjavaju matičnu grupaciju "Manijaka". Počinje izrada navijačkih vezenih šalova sa imenom grupe (šal "Joint Union" je uživao veliko poštovanje i na tribinama širom tadašnje Jugoslavije), nabavka pirotehničkih sredstava – bakljada, na utakmici protiv "C.Zvezde" u jesen 1990.godine je bila dotada najveća u BiH, a putuje se organizovano i na gostovanja sa klubom.

Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile žestoke bitke. U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno - kada ponovo na Grbavicu. Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatečen u lošem stanju, ali su uprava i navijači prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na, za grad Sarajevo, simboličan datum - drugog maja 1996. Teško je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mješavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti što su ponovo na svojoj Grbavici. Spomenut ćemo da je utakmica završena rezultatom 1-1.

manijaci7

Navijači "Želje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo više, ali se jedno ime ipak više ističe od ostalih. To je rahm. Dževad Begić - Đilda koji je herojski poginuo prve ratne godine spašavajući ranjene civile na Pofalićima. Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim poštovanjem, I Manijaci iz ogromnog poštovanja prema rahm. Đildi, nikada više nisu imali samo jednog vođu.

I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo da se sa punjenjem odredjenog navijačkog staža, oni stariji sele na sjever, pa tako "Željo" sada ima vatrenu podršku sa obje strane. Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato:  "Naprijed Željo ceto plava…"