Dževad Begić Đilda

djilda6Dževad Begić Đilda je rođen u Visokom, 25. septembra, 1966. godine. Ubrzo mu se cijela porodica preselila u Sarajevo. Nakon osnovne škole, završava limarski zanat ali zbog svoje korpulentne građe i neustrašivosti, mladost je proveo radeći kao izbacivač u sarajevskim kafićima i klubovima. Živio je u sarajevskom naselju Koševsko Brdo a ljubav prema Želji razvio je preko tadašnjeg prvotimca Želje, Milomira Odovića s kojim se družio.

Nadimak Đilda je dobio od riječi "Đilkoš", što u sarajevskom žargonu znači mangup, kavgadžija. Sama njegova pojava tjerala je i one najveće mangupe da dva puta razmisle prije nego mu se usprotive.

Vođa navijača Želje postaje sredinom osamdesetih a krajem osamdesetih se ženi sa suprugom Hajrudinom sa kojom ima četiri kćerke - Melihu, Melisu, Mirnelu i Dženitu.

Kao sto je bio iskreni vodja Manijaka, tako je sa istim žarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora čim se čuo prvi pucanj u Sarajevu 1992. Zajedno sa svojom braćom Halilom i Izetom postaje član pokreta "Zelene beretke" u borbenoj jedinici Bosnae max. Veoma hrabar i odvažan, mnogo puta izlazi kao pobjednik iz samoubistvenih akcija koje ce vječno ostati u sjećanju njegovih saboraca.

Kažu da se naoružao onog dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade. Priča kaze da je pokucao na vrata jednom od dokazanih SDS-ovih četnika iz svog naselja, i da mu je taj četnik, bez mnogo dilemma, 'poklonio' automat.

Od tog dana do dana pogibije, Đilda je bio sve. I rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom potoku i na Zlatištu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene sa potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih, to je i činio..

Đildini bližnji pamte da je govorio: "Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški". Nažalost, u trecem mjesecu agresije na BiH, metak zločinca sa, tada okupirane, Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš sa Grbavice za koju je živio.tmdjilda

Tog kobnog 11. jula 1992. godine u naselju Pofalići kod Prirodno-Matematičkog fakulteta, u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi biva pogođen snajperskim hicem. Imao je 25 godina. Samo noć prije toga, bio je glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige koje je izvodio prateći sopstvenu parolu sa samog početka rata - 'ne možete vi Đildi ništa'!

Na mjestu pogibje, Komanda 1. korpusa Armije RBiH, podigla je spomen-ploču. Dva dana nakon pogibije, rahmetli Dzilda je pokopan na šehidskom mezarju Kovači.

Posthumno je dobitnik najvećeg armijskog priznanja, značke "Zlatni ljiljan" i također posthumno napredovan u čin natporučnika. Kćerka Dževada je rođena nedugo nakon njegove pogibije. Brat Izet je poginuo iste godine nemalo poslije Đilde. Bivša ulica Livanjska u sarajevskom naselju Koševsko Brdo, danas nosi ime "Braće Begić".

dzildawall

Neke od angdota prenesene sa TheManiacs.org foruma:

"Znao sam Đildu otkako je doselio na Koševsko Brdo, negdje oko 81-83 godine čini mi se. On je bio malo mlađi od mene, isli smo u Franjo Kluz, osnovnu školu, čak smo se jednom i pomarisali, onako dječački. Bio je malo jalijaš, zbog toga je i završio u popravnom domu u Negotinu (Srbija, negdje na kraju svijeta). Jednom sam to i opisao ovdje. Ja taman došao u vojsku (isti taj Negotin), nisam se ni okrenuo, ne znam ni gdje sam došao, ni šta me čeka, kad već sutradan dolazi n'akav oficirčić, i kaže : Nek se javi (ja), na portirnicu ima posjetu". Alo ba... Prvi dan vojske, ja od Sarajeva udaljen preko 1000 KM i imam posjetu. Dodjoh do kapije, kad tamo rahmetli Đilda. Bio tu u popravnom domu, valjda upratio koga ima iz Sarajeva da je tu noć došao na odsluženje i op, eto ti ga sutra, doš'o da se upita. Elem, da neduzim, znali smo se pravo dobro, onako mahalski, raja iz naselja. Dao je život u odbrani grada i to sve govori!!! Počivao u miru Božijem i neka mu je vječna slava i hvala!!! Amin."
 

"Ko je onaj krupni čovjek gol do pasa sa sombrerom na glavi,a na sombreru ZELJINA zastava,oko vrata Irski zeleni sal i plavi ZELJIN svileni sal. Ko je onaj čovjek koji zagalami sa gelendera "HALO VAMO GLEDAJ" i svi ko jedan gledaju u njega.Ko je taj koji je prvi isao u fajtove i primao i djelio degeneke.E to je naš ĐILDA, vodja ZELJINIH MANIJAKA.

Poznavao sam ga toliko da se pozdravimo na ulici kad se sretnemo, ja sam bio pravi klinac za njega ali ipak smo se pozdravljali.

To nase poznanstvo krenulo od mog gostovanja u Banjoj Luci 1990.Imao sam 15 godina. I odlucio da idem na gostovanje i smunto i starce i sve uredu idem u Banajaluku dodjem na zeljeznicku stanicu ZELJIN sal oko stomaka svezan,a drugi oko vrata pravi huligan nema sta. Ima neke starije raje uglavnom ja i ova trojica havera toj ekipi nepripadamo nikako. Dolazi ĐILDA nosi neku kesu u kesi ZELJINA knjiga i pozdravlja se sa tim starijim momcima a mi odma za ĐILDOM i kad se sa svima pozdravi nas cetvorica skoro u glas dzesi ĐILDA,a on ce nama gdje ste vi posli,u Banjaluku odgovorimo mu.A on pogleda prema onim starijim mocima malo se nasmija i trznu glavom na nas cetvoricu. Kad dreknu na nas mrs kuci kakva Banjaluka.I moljakaj moljakaj i na kraju kaze moze ali cete cijelo vrijeme biti uz nas,pokaza na sebe i na one momke koji su bili vec na stanici i onda nam uvali onu kesu za ZELJINOM knjigom i kaze nemojte da zijanite ovo. I od tada nikad nije prosao pored mene da se nije pozdravio.Na JUGU sve ciljam da nekako prodjem pored njega nebi li se pozdravio sa njim. Jednom u gradu hodam sa rajom kad ĐILDA reko ako se sad pozdravi samom znamo se sigurno,naravno pozdravi se jos mi ruku pruzi. Isto kao da sam se sa Titom pozdravio,pogotovo jer sam sa rajom bio a ovi sto su bili sa mnom zanjemili,nemogu da vjeruju da sam se pozdravio i jos rukovao sa ĐILDOM. Zadnji put sam ga vidio na Ciglanama,vidim ga i pridjem pozdravimo se. To je bilo dan dva prije nego sto ce poginuti. Sjecam se toga dobro jer je poginuo na moj rodjendan..."

 

Na jugu Đilda nikada neće biti zaboravljen. Oni stariji navijači, oni koji su ga poznavali, prepričavaju događaje i anegdote o njemu. Ovi mlađi sa ponosom prihvataju Đildu kao jedinog pravog vođu Manijaka i do današnjeg dana. Sa Juga će se uvijek čuti:

OTIŠO SI ĐILDA

OSTALA JE TUGA

VJEĆNO ĆE TE VOLJETI

MANIJACI S JUGA!