Marš Mira 2009: Putem Smrti do Slobode!

tablas

Za razliku od prošlogodišnjeg "Marša mira" na kojem je učestvovalo pet Manijaka pripreme za ovogodišnji počele su dosta ranije iz jednog prostog razloga je smo gotovo bili sigurni da će broj učesnika iz naših redova ovoga puta biti sigurno veći što se kasnije ispostavilo i tačnim.

Na put ka Nezuku (mjestu odakle svake godine starta marš) 15 Manijaka krenulo je kombijem negdje iza 22:00 sata 7.jula.U pomenuto mjesto stižemo nakon više od četiri sata vožnje.Jutro i izlazak sunca ali i preostalu trojicu naših momaka koji su krenuli "organizovanim" prevozom,čekamo zavučeni u vreće za spavanje na asfaltu ispred osnovne škole.

Nakon što se naša ekipa kompletirala,slijedi spremanje,prijava nas kao jedne od organizovanih grupa kod organizatora marša i zaduživanje akreditacije.

Potom su se prisutnima obratili organizatori marša kako bi nam dali osnovne upute o samome maršu ali i upozorili na kodeks ponašanja učesnika marša.Među govornicima je bio i ratni komadant Srebrenice Naser Orić.

Govore učesnika iskoristili smo da podjelimo majice koje su specijalno napravljene za ovu priliku,ali i za "upoznavanje" sa ostalim navijačkim grupama koje su također učestvovale na maršu (BH Fanaticos i Fukare) čija je korektnost bila na nivou.Pala je i prva zajednička fotografija svih Manijaka koji su učestvovali na ovome pohodu.

Koji minut kasnije krenula je kolona koja je brojala skoro hiljadu učesnika više u odnosu na prošlu godinu,pa smo odlučili da se krećemo na začelju kolonu.Prvi dan je za sve nas bio daleko najteži jer je dionica prvoga dana duga 44 kilometra a sam put otežala je i kiša koja je počela padati nekad u popodnevnim satima.Teren težak sam od sebe neprestani pljusak učinio je skoro pa neprohodnim.U kamp smo pristizali u tri grupe,tako da su oni najspremniji koji su stigli među prvima tek uspjeli zauzeti jedan šator namjenjen za 6 ljudi u kojem je te noći spavalo nas 12,dok se ostatak ekipe smjestio u potkrovlju jedne napuštene kuće.

Jedina olakšavajuća okolnost toga dana,ako je tako možemo nazvati,bila je ta što smo se u naseljenom mjestu Snagovo mogli riješiti tereta i naše ruksake odložiti u vojničke kamione.

Nakon prespavane noći nastavljamo put i pred nama je iako kraća možda i najzahtjevnija dionica puta preko planine Udrč.Iako teška,ova dionica je savladana bez većih problema čemu su doprinjele i puno bolje vremenske prilike u odnosu na prehodni dan.Maglovito jutro se nešto kasnije „iskristalisalo“ u prelijep ljetni dan.Nakisla i mokra obuća od prethodnog dana kod većine je izazvala po koji žulj ali svi naši „problemi“ ostali su hvala Bogu na tome.

Nakon savladavanja Udrča i spuštanja u Cersku,slijedio je dio dionice koji smo pješačili asfaltom (neki i bosi) sve do Konjević Polja gdje se nalazio kamp nakon drugog dana marša.Ipak drugu noć na maršu a našu treću van Sarajeva proveli smo prespavavši u kući koju su pronašli članovi ekipe koji su u Konjević Polje stigli među prvima.U kući dvoje veoma ljubaznih penzionera uspjeli smo se napokon oprati kako valja,osvježiti i spavajući na suhom odmoriti se i pripremiti na napore koji su nas čekali na posljednjem danu marša.

Dionica trećeg dana marša nije bila ništa lakša od prethodnih.Dosta svježe jutro se izrodilo u dosta lijep i sunčan dan.Većim toko trećeg dana naša ekipa se kretala na začelju kolone,a pojedini su imali manjih problema sa koljenima.Ipak česte kraće pauze koje smo pravili svakih 45 minuta pomagale su nam da sačuvamo snagu ali i da se sačuvamo od dehidracije.Ipak kada smo ugladali prve kuće naseljenog mjesta Budak koje se nalazi svega par kilometara iznad Potočara znali smo da je naš cilj jako blizu.Kada smo u podnožju brda ugledali veliki broj bijelih nišana nevinih znali smo da je našem pješačenju došao kraj.Mogli smo se radovati...ali kako?Kako se radovati kad dolaziš u mjesto gdje leži hiljade tvojih zemljaka koji su mučki ubijeni,nad kojima je počinjen genocid samo zato što su bili druge vjere,samo zato što su bili muslimani.

Nakon što smo se istuširali i večerali...krenuli smo u potragu za smještajem jer su svi šatori bili popunjeni.Jedan dio ekipe se smjestio u jednu kuću u samoj blizini mezarja dok je preostalio dio ekipe prespavao u šatoru koji su naknadno podigli uz pomoć vojske.

Jutro prije dženaze iskoristili smo za odlazak u selo Gornji Potočari udaljeno 5-6 kilometara od Potočara kako bi našem nedavno preminulom drugu sa tribine Arminu Efendiću odali počast i proučili fatihu,jer je to ono najmanje što smo za njega mogli učini jer se niko od nas nažalost nije pojavio na njegovoj dženazi.

Vrijeme do dženaze iskoristili smo za obilazak spomen sobe memorijalnog centra,upis u knjigu žalosti ali i za potragu za preovozom koji nas je trebao vratiti u Sarajevo.

U nadi da će naša brojka već naredne godine biti brojnija,veliki pozdrav i sellam svim Bosancima i Hercegovcima,svim zaljubljenicima u plavu boju i ostatku članova navijačke grupe čije smo ime i ovoga puta ponosno nosili bez ikakve mrlje odajući počast našim nevino ubijenim sugrađanima!

SREBRENICU I GENOCID KOJI SE TAMO DESIO NIKAD NE SMIJEMO ZABORAVITI,JER JE ZABORAV NAJVEĆI NAŠ NEPRIJATELJ!

zajednickatm87 konjevicpoljecesta
put1 ispredskole
udrcprednama dzenaza
dolazakupotocare dzenaza1
armin1 potocari

Pogledajte ostatak slika na forumu!